-PIŠE: Vuk Vuković

Svijet i slika se ne preklapaju, i prostor tog izglobljenja prožima brzina rasprskavajućeg prenosa, prostor izmještanja, ono što je ispred stvarnosti (u njenom predvorju), što joj uprazno utire put, okreće je oko nje same, ali ona ostaje izvan dometa, naprosto, to je jedna utvara, crni portal, neupotrebljivi podatak, negativ kojeg nije moguće do kraja razviti. Ekonomskim pristupom rečeno: fantazirajući sliku o sebi, stvarnost je hromi kapital svijeta, valuta koja uvijek već jeseni.
„Kamera je moj dnevnik.“ Before I go to sleep (2014).
Slika je tehnički produžetak svijeta koji je zakinut predstave. Opčinjava nas neiscrpna praznina, zamračeni ekran iza kojeg ničeg nema, do jedan univerzum u kome nesvjesni bog ponire u imaginarne limbove.
Postoji li mogućnost da prestane virtuelni svijet? Da se izvrši totalna diskonekcija, da se povrati vjera u čisto predstavljanje stvari? Jer, zaista – kao fotografija, mi smo izmišljena prošlost, nagon za postojanjem koje je zaleđeno i tako se odupire vječnosti. Da, fotografija je klinička smrt!
U ogledalu, projektujemo odraz smrti, skeniramo skelet, provjeravamo uzorak zatravljene anatomije. Postglobalni poredak stvari, u stvari, poručuje: putem slike koja nezavisno emituje uvrtloženi haos, nameće se istina smrti, tačnije – u nama nema šta da umre, kao što mi i nemamo gdje da se transportujemo.
Putuje se zarad toga da se dostigne postojanje fotografije (koja, nipošto, nije fantom, prije spomenik sahranjenoj realnosti), ne i da se iskusi svijet bez središta, koji bi trebalo da je nesvodiva igra i beskonačno račvanje mjesta.
Više ne držimo knjigu u rukama, već je listamo kao sintetičku memoriju (e-alfabetizam!), stvar koja nije od ovoga svijeta. Međutim, u tome i jeste suština: proći se bez istorije, prisustvovati bez odraza. Svakako, mi jesmo fraktalno društvo!
Komuniciramo putem tehnološkog, aplikativnog jezika, koji u sebi (kao) još uvijek čuva odjeke i tragove jednog postengleskog, tržišnog i medijskog kôda totalne konekcije. Taj tehno-jezik jeste ništa više do saobraćajna smjernica, mini poruka koja se prima u brzom letu; ili – nije li to još i vještački znak?!
Gdje je, dakle, horizont iluzije, preloma i udvajanja, u ovoj zamornoj i perfektno izbijeljenoj sobi bez uglova, u ovoj mentalnoj hirurgiji zračenja? Ipak, sve je super, u svemu se doživljava vrhunac sebe, mehanički samoorgazam. Subjekt koji se više ne obraća ničemu i nikome; Cezar koji se dobrovoljno odriče vlasti (usled farmakološki probuđene depresije), i politika koja nestaje pošto je sve investirala u mir; uostalom, Sjeverna Koreja je počela sa istrebljenjem sopstvenog nuklearnog naoružanja...
Pa opet, upravo to zadaje potonji udarac: želje atrofiraju, ideje se maksimalno liberalizuju, nagoni se do kraja demistifikuju.
Najednom, svako mjesto postaće ružičasto, nastupiće nezaustavljiva era miroljubive euforičnosti, konačno će kružni koncept demokratije izjednačiti nas sa inteligencijom Prirode; i onaj najmanji impuls ljudskog u nama, biće stvar kojom će se, podjednako, baviti policija i psihopatologija. Bićemo anđeli sporta, bijeli biznismeni i bezgrešni turisti; bićemo planetarna porodica sa nasmijane božićne fotografije. Iz nas će sijati veličanstveni Las Vegas – trgovina koja pršti na sve strane...
Iako nas tehnologija zatupljuje i drži u jednom hipnotičnom stanju, imaćemo maksimalno razumijevanja prema svemu (čak i prema istini!), nastupaćemo kao – institucija božanstva! Pa ipak, stvarnosti neće biti, već ćemo se događati na pametnim instrumentima, na metahemijskim sastojcima koji djeluju pokrivajući sve potrebe: društvene, seksualne, umjetničke. Sa „jezikom“ koji je sveden na priručnik aparata, sa Drugim koji je tek signal konekcije, u svijetu bez stvarnosti, dosegnućemo sigurnost obećane i velike Nauke, tog carstva u kojem je sve izračunato, sve zbrinuto, i sve uspavano.